Kada sam u starosti zamenila svoju trosobnu za jednosobnu, tada sam shvatila glavnu grešku celog svog života.

Ceo život provela sam u bučnom centru grada. Muž je želeo da, kad izađe na balkon, vidi naš trg u svoj njegovoj lepoti. Zato je svojevremeno potrošio dosta novca na dobar stan. Nema ga već 10 godina, strašno mi nedostaje.

Kada sam otišla u penziju, primetila sam da mi je veoma teško u ovom ogromnom stanu. Prvo, potrebno je dugo da se sve očisti, iako koristim samo jednu sobu, ali prašina se svuda taloži. Drugo, komunalne usluge pojedu polovinu moje penzije. Najviše me nervira što brojni rođaci dolaze i ostaju po nedelju dana.

— Imaš veliki stan, svi ćemo se smestiti, — kažu mi nepozvani gosti. Razgovarajući s ćerkom, odlučila sam da je došlo vreme da se oslobodim ovog ogromnog stana.

Zet mi je našao klijente s kojima sam zamenila svoju trosobnu za jednosobnu i uz to dobila lepu sumu novca, za koju sam otišla u banju. Ostatak novca podelila sam između sebe i ćerke.

U novom stanu zet mi je napravio kozmetički remont, deo nameštaja donela sam iz starog stana, kao i posuđe. Ostatak sam ostavila novim vlasnicima.

Život mi je postao mnogo lakši, prodavnica je bila preko puta, a bolnica pet minuta hoda. Nisam mogla da se nasitim svojim novim mestom. Stan čistim za pola sata. Rođaci više ne dolaze, jer za njih više nema mesta.

Ćerka s unucima dolazi svaki dan, jer žive u blizini. Shvatila sam da starost treba dočekati u malom, ali udobnom stanu. Da ne moram nikoga da molim za pomoć oko kuće. Radujem se samoj pomisli da mogu sama da očistim i skuvam sebi hranu. Sviđa mi se što živim u harmoniji i niko je ne narušava.

Ranije je moj dom ličio na hotel, i to — besplatan. Možda će se neko i prepirati sa mnom, jer mnogi smatraju drugačije, ali ja svog mišljenja neću promeniti.

Related Posts